Treći ugao: Ostav’ to, to je za dječake!

320352_10151282135763103_1600395581_nHelem, iako još nisu svima javili, 21. vijek je odavno nastupio. Ljudi će uskoro lagano na Mars da počnu seliti. Svo ovosvjetsko, javno dostupno znanje nam je na dohvat ruke, preko sprave koja teži 200 grama i nosimo je u džepu

Piše: Haris Dedović

Sjedili smo neki dan na nekakvom prijateljsko – familijarnom okupljanju, ko bi više znao ko tu kome šta dođe i ko je kome familija, a ko koga ne voli onako. U neka doba, jedna od djevojčica, opet ko će se sjetiti čija, je krenula da igra naku igricu, slagaću jel’ na tabletu ili telefonu. Kad, eto oca od te iste djevojčice, uzima onaj uređaj i kaže: “Nemoj to igrati, to je za dječake”. Ne bi meni mrsko, nakon nekog vremena, pa uzmem i pogledam šta je to djevojčica igrala. Gledam ja, igra k’o igra – pritišćeš neke dugmiće u neko određeno vrijeme, a koji za posljedicu imaju neku akciju i tamo se dešava neka animacija. Međutim, problem je što je bila automobilska. I eto, bilesi nije za curice.

Možda mu insan ne bi ni zamjerio da je to neki čovjek iz nekog sela od 30 kuća, koji od slova zna samo ona koja mu služe za potpis, da je cijeli život u šumi,  kamenu i polju, pa nit zna nit je mog’o čuti i vidjeti više.

Radi se o takozvanom akademskom građaninu, čovjeku iz biznis sektora. Čovjeku koji je vidio veći dio Evrope i nešto ostatka svijeta. Čovjeku… ma nebitno, shvatili ste.

Eh kad smo već kod tih “muških” i “ženskih” stvari. Taj isti čovjek koji je rekao “to je za dječake” od stvari za dječake ima samo ono što mu služi da se identifikuje na kakvom administrativnom upitu – ime i takozvanu titulu „gospodin“ ili „mister“. Ostalo, tanko. Posljednji put kad je uzeo sjekiru u ruke, ne da cijepa, nego da je pomjeri, uspio je da se zakači po nozi. Skič’o je i vršt’o otprilike kao da ju je odsjek’o, a tolika je to frka i panika bila, da sam ja mislio da ćemo morati slati diplomatsku delegaciju u susjednu Hrvatsku da se izvini zbog buke. Auto vozi otprilike kao ja jedrilicu, a posljednji put kad je imao temperaturu 37.2 je posjetio toliko doktora i digla se tolika hampa u familiji da sam ja mislio da je njemu ustvari počela rasti treća ruka, pa sad to ispituju da se vidi šta je.

Helem, iako još nisu svima javili, 21. vijek je odavno nastupio. Ljudi će uskoro lagano na Mars da počnu seliti. Svo ovosvjetsko, javno dostupno znanje nam je na dohvat ruke, preko sprave koja teži 200 grama i nosimo je u džepu. (To što je koristimo da gledamo slatke mačiće i ko je šta jeo danas, to nema veze, dostupno je.) Na svijetu postoji mašina koja sa sigurnošću može podići do 22 tone težine. Googleovi automobili voze sami i do jučer bez greške… a na tom istom svijetu i u tom istom vremenu postoje ljudi koji raspravljaju ko će sa kim leć’ i šta je to za curice, a šta za dječake.

Ukratko sve što ne zahtijeva fizičke predispozicije i međusobno marisanje, nekako nema logike da bude žensko ili muško, jer kako kaže jedan moj prijatelj: “Sve stvari su za sve ljude, samo je bitno da nađu ono čime će biti sretni da se ubiju”.

P.S. Neki dan sam gledao meč između Ronde Rousey i Holly Holm i nešto kontam, jesam ja muško i to nisam baš ni malešan, ali se ni jednoj od njih ne bi volio nać’ na putu ako im se taj dan kadaif nije baš dobro razabr’o.


Stavovi izraženi u tekstu su lični stavovi autora i ne izražavaju nužno stavove IT Girls tima ili bilo koje agencije Ujedinjenih nacija.


Nagradna igra
Klikni ovdje