Budućnost sada: Žene rade same i sve funkcioniše!

DSC_011412 djevojčica, između 13 i 15 godina starosti je napravilo pet web stranica (od nule) za četiri dana uz pomoć Googlea, Microsofta i njihove tri trenerice, a ovo je moj doživljaj te mašinerije zvane #PostaniITGirl

Piše: Haris Dedović

Nedjelja je onaj dan koji mnogi mrze. Neki kažu najdepresivniji dan. A ona, ni kriva ni dužna, ima tu reputaciju zbog nekog drugog. Zbog ponedjeljka. Mrzim je i ja. Doduše iz drugih razloga, ali to je sad nebitno. Ovu sam ustao svjež. Nismo izlazili sinoć. Mi smo mrzili subotu, ali ne zbog nedjelje, već zbog petka. Opet nepravedno.

U zgradi UN-a se održavao trening koji sam trebao da pokrijem i da napišem nešto o istom, onako kako i treba, jer jelte ne uči svaki dan 12 curica da nešto kodira i programira. Kontam, još jedna ista kao i sve ostale reportaže sa nekih događaja. 5W, sličica, oprema i haj zdra’o.

Međutim ne bi. U prostoriji je bilo tri trenerice, 12 učesnica, šest djevojaka iz organizacije i Jeremy, i ja. Ne znam šta je on radio za projekat u cjelosti, ali sam siguran da u tom momentu nije radio ništa. Ja sam došao da uzmem izjave i uhvatim možda poneku fotografiju, mada je to Aleksandra već uradila i više nego dobro.

Upao sam na pauzu da porazgovaram sa polaznicama treninga i da ih pitam o tome kako se one osjećaju, koje su njihove impresije. Na ono moje da ja o tome ništa ne znam te da će mi morati objasniti sve od početka su se počele smijati onako u nevjerici da postoji neko ko o programiranju ne zna ništa, a da nema više od 50 godina. Eto i one o nečemu ne znaju ništa.

I stvarno, objašnjavaju mi od početka. “Prvo smo dobili papire na kojima smo crtali šta bismo mi to kao napravili” – govori Amina dok joj kolegica upada u riječ – “one su pravile nešto za učenike, a i mi smo onda htjele da napravimo nešto vezano za školu, te da bi ta stranica pomagala nama kao učenicima, ali pošto smo vidjeli da još jedna grupa ima sličnu ideju nismo htjeli da ispadne da smo kopirali, pa smo promijenili ideju u stranicu o temi putovanja”.

Neke su o tome čule preko televizije, neke preko Facebook-a, nekima su nastavnici poslali obavijest, a saznao sam da se barem pola od njih planira baviti programiranjem u budućnosti.

I onda sam naravno procijedio: “Ma meni to zvuči dosadno…”

Odgovor je bio i više nego jasan, jer su sve u glas, preplićući se u glasnosti i bojama glasa: “Niiiije, nije, nije!” Tad je već bilo jasno nešto jako bitno. Ono gore, što su rekle da se planiraju baviti time u životu sada ima smisla. Jer im se to sviđa!

Kako je sve tu bilo jasno, prišao sam da porazgovaram (ispostavit će se kratko) sa njihovim trenericama, studenticama informatike koje su već veoma ozbiljno u programiranju.

Na moje pitanje je li sve uredu i kako funkcioniše sa djevojčicama, jedna od trenerica odgovara: “One su prepametne”. Ja kroz smijeh dodajem: “Je li vas već strah za posao?” Smiju se i one i nastavljaju: “Mlade su, a već dosta toga znaju. Super je, jer u naše vrijeme nije postojalo ovakvih stvari isključivo za djevojčice. Međutim, još nešto je interesantno. One kažu da i na časovima pričaju o programiranju sa svojim vršnjacima. Ja ne znam je li ikad iko spomenuo u mojoj školi. Sada se o tome priča na velikim odmorima.” – zaključuje jedna od njih dok ozbiljno završavaju kratku pauzu od pet minuta. Fakat je bilo pet minuta.

I sad se vjerovatno mnogi pitaju šta je ovdje vijest? Pa za nas je očigledno vijest i novost da žene kodiraju i programiraju, da mogu same i da to sve odlično rade. Za njih je to vjerovatno već bajato.


Nagradna igra
Klikni ovdje