Prvi korak ka većem učešću žena u digitalnom humanitarnom radu jeste da počnu programirati

P.Meier1Patrick Meier: Razgovor sa vodećim stručnjakom u oblasti upotrebe tehnologije u razvoju i humanitarnom radu

ITGirls: Kada ste prvi put shvatili kolike su mogućnosti upotrebe tehnologije i inovacije u razvoju i humanitarnom radu?

Patrick Meier: Prvi put se to desilo tokom zamljotresa na Haitiju 2010. godine. Moja supruga je radila istraživanje tamo u trenutku kada se desila ta katastrofa i nisam mogao da je kontaktiram u prvih nekoliko sati. U svojoj bostonskoj studentskoj sobi napravio sam mapu kriznih područja koristeći se platformom Ushahidi koja koristi aplikaciju Twitter za mapiranje područja najviše pogođenih zemljotresom u gradu Port-au-Prince. Povratna informacija koju su davali ljudi na terenu je bila vrlo pozitivna i podaci koje smo uspjeli prikupiti putem aplikacije Twitter bili su od velikog značaja za spašavanje ljudi na Haitiju. U oblasti mapiranja epidemije takođe sam shvatio da koristeći javne podatke istraživači mogu identificirati područja sa visokom stopom virusa SARS mjesecima prije zdravstvenih radnika. Potencijal upotrebe podataka i tehnologije u širem humanitarnom radu je ogroman, a mogućnosti beskrajne.

ITGirls: Kako ste prevazišli prvobitni otpor drugih prema inovaciji?

Patrick Meier: Kada sam počeo sa ovom idejom bilo je mnogo skeptika na koje sam mogao potrošiti mnogo energije i vremena. Moj blog (https://irevolutions.org/) je bio savršena platforma pomoću koje sam to prevazišao. Koristio sam svoj blog kao izvor ideja koje sam dijelio sa svakim ko je bio zainteresovan. Vrlo brzo je moj blog ušao u mreže Ujedinjenih nacija i Svjetske banke i ljudi su počeli da poimaju vrijednost našeg rada. Razlog iz kojeg sz ljudi počeli da uviđaju da im naše ideje mogu pomoći u njihovom radu, je taj što smo koristili statističke podatke i dokumentovali naše uspjehe. Zemljotres na Haitiju je definitivno bio ključni momenat u ovom sektoru. Priča o tehnologiji u humanitarnom radu se počela dijeliti na period prije i poslije zemljotresa na Haitiju jer smo tada bili u mogućnosti da koristimo crowdsourcing (pribavljanje podataka iz mnoštva) da bismo uradili nešto konkretno u stvarnom svijetu.

Jedna oblast na kojoj trenutno dosta radim jeste upotreba bespilotnih letjelica (UAV) u humanitarnim krizama. Većina mog rada se fokusira na dokumentovanje i stvaranje pisane građe o tome kako se ovakve letjelice mogu koristiti u humanitarne svrhe. Postoji mnogo inicijativa u ovom sektoru i ja samo pokušavam da obajvim sve te priče kako bi ljudi mogli da čuju o tome i nauče iz iskustava drugih. Napravio sam mrežu ljudi koji umiju da upravljaju dronovima za potrebe pomoći u razvoju i oporavka od humanitarnih katastrofa. Ova mreža, zvana UAViatori, omogućava pilotima ovakvih letjelica da razmjenjuju iskustva i uče jedni od drugih, kao i da postavljaju standarde za ovu obećavajuću tehnologiju koja dolazi sa svojim rizicima. Nedavno sam objavio priču o kompaniji koja se zove Zipline koja je koristila bespilotne letjelice da bi dostavila lijekove i skupljala uzorke krvi u nedostižnim područjima Ruande.PMeier2

ITGirls: Zašto je bitno razumjeti se u informacione i komunikacione tehnologije?

Patrick Meier: Provokativni odgovor bi bio zato što je kompjuterska pismenost postala novi oblik pismenosti. Sada je postalo neizbježno koristiti društvene medije za profesionalne svrhe i svrhe umrežavanja. Sve više i više komuniciramo sa našom zajednicom preko interneta. Tako da učiti programske jezike je kao učiti da pišeš. Potrebno je malo truda ali programiranje je postalo lakše i više dostupno, a programerske vještine možeš koristiti da utičeš više na svoje okruženje.

Kroz digitalni humanitarni rad mi pokušavamo da koristimo ove vještine kako bismo unaprijedili planiranje oporavka od humanitarnih katastrofa i poboljšali kvalitet života ljudi.

ITGirls: Koji su to posljednji trendovi u oblasti “digitalnog humanitarnog rada”?

Patrick Meier: Postoji jedna promjena u razmišljanju, a to je da je danas dostupnost podataka ogromna. Nemoguće je ručno analizirati ove velike količine informacija i mi moramo da se okrenemo automatskoj analizi kako bi oni koji donose odluke mogli imati prave informacije u što kraćem vremenskom roku. To je momenat u kojem dolazi do promjene u shvatanju mašinskog računanja ili takozvanog mašinskog učenja. Naprimjer, u polju mapiranja prostora mikro sateliti i robotika nam omogućavaju da dobijemo bolje prostorne podatke što ima ogromnu primjenu u mapiranju kriznih područja. Međutim ove slike visokih rezolucija zahtijevaju jako puno vremena za obradu, ali tu nastupa mašinsko učenje koje ovo postiže sa vrlo malo napora. Danas je moguće dobiti snimke prostora uživo što humanitarnim radnicima omogućava skoro trenutne podatke potrebne za planiranje.

ITGirls: Šta biste poručili djevojčicama koje žele da se bave programiranjem?

Patrick Meier: Jedna stvar koju smo otkrili nakon projekta mapiranja Ushahidi-Haiti krize (Januar 2010) je to da su velika većina volontera bile žene, a krizno mapiranje Ushahidi-Čile (Mart 2010) su u upotpunosti vodile žene. Postoji više načina da se uđe u svijet digitalnih tehnologija, a humanitarni rad je jedan od njih.

U ovoj oblasti ja mislim da je jako važno da mijenjamo digitalni prostor. Sa još nekoliko partnera, pravimo mrežu pod nazivom WeRobotics. U oblasti robotike ima puno više muškaraca i trebat će još vremena da u njoj vidimo više žena. Jedan od prvih koraka ka većem učešću žena u ovoj fascinantnoj oblasti jeste da počnu učiti programiranje.

Razmišljajući o vašoj inicijativi IT Girls susreo sam se jednom sa vrlo interesantnom grupom žena iz Australije (http://www.techgirlsmovement.org/) koje su napisale knjige kako bi ohrabrile djevojčice da se bave tehnologijom. Jako mi se svidio njihov pristup i filozofija i smtram da ovakve inicijative trebaju veću podršku.

Govor Patricka Meiera na konferenciji o digitalnoj detekciji bolesti, 2012:


Nagradna igra
Klikni ovdje