Godina je 2016. Upotreba informacionih tehnologija se najavljuje u svakom životnom segmentu. Uskoro ćemo imati frižidere, mikrovalne, usisivače, pećnice sa konekcijom, a evo kako ćemo „čitati novine“ u budućnosti
Piše: Haris Dedović
Ono što je većini poprilično novo je nešto što se zove VR (Virtualna Realnost). Kako tvrde historičari ovog fenomena pokušaji implementacije VR-a sežu još u 1838. kada je Charles Wheatstone izmislio stereoskop.
Da ne duljimo, došli Play Stationi, Xboxovi i ostalo. 3D je već uveliko u široj upotrebi i svako ko želi može ga imati u svojoj kući. Sve više filmova se radi u ovoj tehnici. Slijedeći korak je bio da se to sve stavi u prostor i vrijeme direktno oko čovjeka.
Tako je 2011. Palmer Luckey u garaži svojih roditelja negdje u Kaliforniji uspio da sastavi prototip nečega što se danas Čuli ste vjerovatno da je Mark Zuckerberg kupio tu kompaniju za dvije milijarde dolara. Šta će se tu izdešavati, niko nije siguran, međutim nešto što je već odavno počelo da se razvija sa ovim (i sličnim) aparatićem jeste VR u novinarstvu. Na koji način?
To se desilo veoma brzo nakon pojave Oculus Rifta i sličnih igračaka. Neki ljudi su odlučili da to stave u „dobru svrhu“ i daju tome neki veći smisao od grafike i dobrih pucačina. To se u potpunosti uklopilo u nešto što se naziva „immersive journalism“ (interaktivno novinarstvo prev.aut.).
Nonny de la Pena je osnivačica Emblematic Group, kompanije koja se bavi kreiranjem projekata koji se mogu smatrati nekim oblikom modernog novinarskog izvještaja. Stvari se dešavaju u kombinaciji IT-novinarstvo-grafika. A kako se sve odvija? U prostoru se napravi grafička situacija, dobije se VR aparat sa slušalicama, te se grafički sadržaj, baziran na novinarskim izvještajima emituje. Čovjek u tom momentu vidi, čuje, osjeća tj. nalazi se u prostoru na kojem ga je ekipa postavila.
„Cijeli život kao novinarka sam više bila privržena pričama koje prave razliku, nadajući se da mogu inspirisati ljude da ih zaista počne biti briga. Pisala sam sa New York Times, radila sam dokumentarce i TV, ali kad sam počela raditi priče u VR-u, vidjela sam intenzivnu i autentičnu reakciju kod ljudi i to me oduvalo. Povrh toga, sa VR-om sam mogla iskombinovati sve moje glavne interese – istraživačko novinarstvo, kreativne tehnologije, inspirisanje publike – i sastavljanje svega toga u jedan veoma moćan način prezentovanja stvari“, rekla je Nonny.
Svoje prve korake u VR novinarstvu je počela još 2010. godine dok je radila na radu „Glad u Zlatnoj državi“, dok je radila na Univerzitetu Južne Kalifornije. Počela je sakupljati audio i video snimkez javnih kuhinja koje su bile pretrpane tada. Radeći na multimedijalnom projektu, ipak je odlučila da će ga prebacitit u VR rad, da bi pokazala kako izgleda čekanje u redovima za hranu u javnim kuhinjama.
„Naravno da su svi mislili da sam luda. Nismo imali novaca, a na VR se gledalo kao na neki prohtjev ili hir. Niko nije vjerovao da novinarstvo može biti rađeno ovako, tako da sam morala da molim i posuđujem da bih uradila rad. Tad sam imala odličnu praktikanticu koja je snimala audio u javnim kuhinjama. Jednog dana se vratila u suzama. Čovjek koji je čekao u redu nije dobio hranu na vrijeme, šećer mu je pao prenisko i pao je u dijabetičku komu. Kad sam čula zvuk koji je snimila, odmah sam znala da bi to bilo jako moćno u VR-u. Uradili smo to sa 700 dolara i posvećenim timom neopjevanih heroja i bilo je izabrano za Sundance film festival 2012. Reakcije su bile odlične. Svako ko je iskusio glad, imao je duboku, instinktivnu reakciju na rad. Postalo je jasno da je VR veoma moćna platforma za bitne novinarske priče“dodala je Nonny.
Osim „Gladi u Zlatnoj državi“, ova grupacija je radila na još nekim radovima kao što su „Projekat Sirija“, „Upotreba sile“, „Jedna mračna noć“ i drugi.
VR je po svim predviđanjima budućnost tehonologije i tehonološkog pogleda na svijet. Neki kažu da ćemo moći ići na egzotična mjesta na cijelom svijetu, koristeći samo VR alate, da ćemo komunicirati sa prijateljima uživo uz pomoć ovih spravica, te da ćemo vijesti gledati uživo sa mjesta događaja onako kao da smo na licu mjesta. Možda ćemo nekad u budućnosti govoriti: „Eeeeee, sjećaš se ti dok su kompjuteri imali monitor, tipke, miševe i tastature.“
