Belma Kučukalić je aktivistkinja koja radi u organizaciji Oneworld Platform, gdje vodi sektor za ženska prava
Piše: Haris Dedović
Oneworld Platform je organizacija koja se bavi ljudskim pravima na internetu, te je jedina organizacija u Bosni i Hercegovini koja se bavi isključivo ovim pitanjima.
Ako govorimo o digitalnim ženskim pravima, Oneworld se sa jedne strane bavi osnaživanjem žena kroz tehnologiju bilo da se govori o političarkama kojima pomažu da urade kampanje kroz društvene mreže ili o novinarkama koje educiraju o različitim alatima za zaštitu podataka i privatnosti, a sa druge strane se bave nasiljem na internetu (Cyberbullying) koje je još uvijek neprepoznato kao vrsta nasilja u BiH, ali i u regionu. Tu se radi na unaprijeđenju znanja iz svih uglova, od regularnih korisnica koje imaju samo društvene mreže i e-mail ili
jedno od to dvoje, do djevojaka i žena koje se bave javnim poslom u bilo kojoj sferi.
Belma Kučukalić je aktivistkinja koja radi u organizaciji Oneworld Platform, gdje vodi sektor za ženska prava.
Na naše pitanje: „Koji su to slučajevi koje ste do sada imali i kakvi su oni bili, te zašto nemamo podatke o tome u javnoj sferi?“, Belma kaže: „Preko četiri godine bilježimo slučajeve o digitalnom nasilju, naročito smo fokusirani na djevojčice, djevojke, žene i LGBTI populaciju. Postoji nekoliko online arhiva. No, prečesto kada želimo da razgovaramo o tome, razgovaramo više o statistikama, ne individualnim slučajevima i onda to postane samo dio statistike sa kojom se ništa ne radi. Vrlo je teško lobirati sa tim statistikama, iz prosto jednog razloga, što priča o internetu nije regulisana, a kamoli o nasilju putem interneta. Dakle, mi ne regulišemo puno važnije aspekte interneta – od brzine, do pristupačnosti, tako da se još ponajmanje bavimo aspektom nasilja.“
Oneworld Platform je radila sa korisnicama od osam do 88 godina u BiH i regionu. Najčešći oblici nasilja su se pojavljivali u dobnom okviru između 10 i 20 godina, a to internet nasilje je obično vezano za školske klupe – osnovne, srednje škole i fakultete. Tu je nasilje vrlo nevidljivo, jer se odvija preko tajnih grupa za razmjenu sadržaja na Facebooku, Viberu, WhatsAppu, itd. To se dešava tako da se uzimaju slike djevojčica i onda se ili ismijavaju ili diskriminišu na sve moguće načine ili se otkrivaju njihovi intimni podaci širem krugu ljudi na internetu.
U starijoj grupi korisnica se najčešće govori o samohranim majkama koje su ucjenjivane od strane svojih partnera, radi se o ženama koje su već bile u nasilnim vezama, radi se o ženama koje se bave javnim poslom gdje su ucjenjivane da ne otkriju određene informacije, da ne budu dio političke scene i silično. Obično se te ucjene odnose na njihov život i na život njihove djece ukoliko ih imaju.
A o najbrutalnijim slučajevima koji su se dešavali, Belma kaže: „To su slučajevi gdje se spaja virtualno i stvarno, u smislu da većina bivših partnera, kolega sa posla ili kolega i kolegica iz školske klupe, prebacuje to nasilje iz virtualnog svijeta u stvarni svijet, pa zaista dođe do ostvarenja prijetnji u smislu fizičkog nasilja, fizičke krađe podataka ili fizičkog uhođenja.“
Bosna i Hercegovina, nema nikakav zakon koji tretira nasilje na internetu, pa smo pitali koji su, osim ovog, sistemski problemi na koje nailazi na terenu.
„Kako u našem regionu države koje nisu u EU, nemaju taj zakon, prevencija je na obraćanju pažnje na ono šta postavljamo na internet i sa kim to dijelimo. Mi iz Oneworld platforme bismo voljeli kada bi dio privatnosti, zaštite i sigurnosti ličnih podataka na internetu bio dio školskih kurikuluma. 2016. je godina. Djeca se praktično rađaju s tehnologijom. Mladi od šest do 12 godina svakodnevno, intenzivno koriste tehonologije – od komunikacije do kreativnosti – da je krajnje vrijeme da počnemo razgovarati o negativnim stvarima koje tehnologija donosi. Jedino kada se o digitalnom nasilju priča u školama je na časovima odjeljenske zajednice, na ličnu inicijativu nekog od nastavnika/ca. Međutim, nemoguće je za tri časa godišnje obraditi temu u dovoljnoj mjeri. Ono što prepoznajemo kao problem je da djeca obično, koliko god ga koristila, nemaju realan pojam o internetu i smatraju ga zatvorenim prostorom svoje škole, zajednice ili nekog užeg društva. Nemaju pojma da njihove objave može da vidi veliki broj ljudi. Vođeni tim, često vrlo intimnu komunikaciju obavljaju tim putem, a da nisu ni svjesni koliko je jednostavno zabilježiti te stvari u digitalnom smislu.“
Ono gdje se pojavljuje najveći problem jesu golišave fotografije koje većinski šalju mlađi korisnici, a bez svijesti o tome gdje sve naše infomacije idu kada ih pošaljemo. Tu nailazimo na pojam pornografske osvete koja je često dio internet nasilja.
O prevenciji ove pojave, Belma kaže: „Bilo bi idealno kada bi se imalo kapaciteta o neformalnoj edukaciji, za šta NVO sektor nema kapaciteta. Zato smatramo da bi bilo dobro da se to institucionalizira već u osnovnim školama, ako ne i ranije. Tu bi bilo značajno govoriti o geolokacijama, te o dijeljenju tih i ostalih podataka intimne prirode i šta to sve može da znači. Ukoliko se odlučimo da imamo društvene mreže i komunikacijske alate – na društvenim mrežama je bitno ne otkrivati broj telefona, adresu stanovanja, te čak ni datuma rođenja. Također bi bilo dobro ne otkrivati svoje fizičko kretanje. Druga stvar, ni sa kim ne bismo trebali dijeliti svoje intimne fotografije koje ne bismo bili spremni podijeliti sa svima. Jer, nikada nismo sigurni ko gleda sa druge strane, te gdje neko ko nam je u tom momentu blizak može to da proslijedi. Treća jako bitna stvar je nipošto ne dijeliti svoje lične lozinke sa najboljim prijateljicama i partnerima/icama.“
No, ako se sve ovo već desi, prvi osjećaji koji se razvijaju su stid i strah. Žrtve nasilja počinju da boluju od depresije i razvija se želja sa samopovrjeđivanjem, te samoubistvom. Najčešće se o ovom problemu ne govori kao o problemu internet nasilja, već se smatra da su to neki drugi problemi koji su uzrok takvih ponašanja, te ti slučajevi ostaju ne zabilježeni.
„Kada je već šteta načinjena, najbitnije je napraviti prvi korak da bilo kome kažu. To može biti najbolji/a prijatelj/ica, sestra, brat, starija osoba u okruženju ili roditelji. Imali smo dobra iskustva sa nastavnicima/cama u takvim slučajevima. To je korak broj jedan. Korak broj dva bi svakako trebala da bude policija, pogotovo u slučajevima gdje su žrtve maloljetne. Također, ukoliko je slučaj prijetećih poruka, njih mladi obično obrišu zbog stida ili straha. Ne treba to rade. Trebaju da čuvaju to kao dokaz. Tako da, razgovor sa drugim ljudima i čuvanje arhive o nasilju bi bile najbitnije stvari koje se rade ukoliko se već nasilje desilo.“ – zaključuje Belma.
