Od učenice iz Sanskog Mosta i Bihaća do doktorice nauka na Tehničkom univerzitetu u Beču – put Džane Halilović primjer je kako predan rad, upornost i podrška pravih mentora mogu otvoriti vrata međunarodne akademske i profesionalne karijere. Danas kao naučna saradnica istražuje primjenu umjetne inteligencije u energetskom sektoru, aktivno učestvuje u međunarodnim projektima i doprinosi razvoju nauke i inovacija. U razgovoru za IT Super Girls, Džana je podijelila svoju priču, iskustva sa studija u Bosni i Hercegovini i Austriji, izazove s kojima se susretala na svom putu, te poruke ohrabrenja za djevojke koje razmišljaju o karijeri u STEM oblastima.

Kako je izgledao tvoj put od učenica iz Sanskog Mosta i Bihaća do doktorice nauka na Tehničkom univerzitetu u Beču?

Ja sam u Sanskom Mostu završila osnovnu školu, a u Bihaću gimnaziju i kako to obično biva nakon završene gimnazije, upisuje se fakultet. U to vrijeme nisam imala ambicije da napuštam BiH i odlučila sam se da studiram na UNSA, Građevinskom fakultetu, Odsjeku za Geodeziju. Tu sam završila Bachelor i Master studij nakon čega sam skoro 2 godine radila u privatnom sektoru. U toku mog rada, otvorila se prilika za studij u Beču i to preko moje mentorice i danas drage prijateljice prof.dr. Medžide Mulić, koja je u to vrijeme preporučila jednu kolegicu i mene prof.dr. Robertu Weber sa kojim je ona bila u konzorciju za jedan Erasmus projekat. Ona je napravila taj prvi korak koji je meni promijenio moj put u karijeri. Profesor Weber je veoma pozdravio njenu preporuku i pokazao odmah interes da nas pozove na doktorski studij i rad na poziciji asistenta na Tehničkom Univerzitetu u Beču. To je kod njih česta praksa, da studenti doktorskog studija dobiju i zaposlenje na fakultetu na 20-30 sati sedmično i na taj način mogu sami sebi finansirati studij i život u Beču i biti direktno uključeni u projekte i istraživački rad. Imajući to sve u vidu, nisam mnogo razmišljala i pristala sam. Djelovalo mi je to kao jedinstvena prilika koja se ne propušta, a znala sam da se uvijek imam gdje vratiti ako to ne bude moj put. Nakon nekoliko mjeseci rješavanja administracije i vize, preselila sam se u Beč i započela to novo poglavlje.

Kada si prvi put otkrila interes za geodeziju i šta te privuklo ovoj oblasti?

Za geodeziju sam se odlučila bukvalno tog ljeta pred prijemni ispit. Bila sam neodlučna – privlačila me umjetnost, ali sam voljela i matematiku i fiziku. Na kraju je presudio jedan vrlo praktičan pristup: na savjet mog oca istraživala sam tržište rada u BiH i primijetila da geodeta u to vrijeme nije bilo na birou. Nisam tada uopšte znala šta geodet radi, malo sam onda istraživala i vidjela da je matematika na prijemnom. Zaključila sam da bih se tu mogu uklopiti i odlučila pokušati pa da vidimo. To se ispostavilo kao dobra odluka.

Šta bi izdvojila kao najvažnije iskustvo iz perioda studiranja?

Iz perioda studiranja u Sarajevu bih izdvojila dvije ključne stvari: izgradnju otpornosti i važnost mentorstva. Geodezija je zahtjevan fakultet, sa dosta praktičnog i terenskog rada, gdje brzo naučiš da se nijedan problem ne rješava sam od sebe i da moraš biti uporan. Druga, možda i važnija stvar, jeste spoznaja koliko je bitno graditi odnose s profesorima i kolegama. Upravo kroz taj trud i komunikaciju na fakultetu, moja mentorica prof. Mulić je prepoznala moj rad, što mi je kasnije otvorilo vrata za Beč. Dakle, najvažnije lekcije koje sam ponijela sa studija nisu samo formule, već upornost, timski rad i networking.

Šta te motivisalo da doktorske studije nastaviš upravo u Beču?

Kao što sam ranije rekla, prvi korak u tom smjeru uopšte nije započet mojom inicijativom, već inicijativom moje profesorice koja je vjerovala u mene i moje sposobnosti. To je u to vrijeme bilo jako bitno za mene, dobiti taj vjetar u leđa i steći samopouzdanje. Kada se ta prilika otvorila, pomislila sam: ‘Pa ja ovo mogu’. Željela sam da uđem u svijet istraživanja i akademskog rada, da vidim kako to sve funkcioniše i da saznam da li je to moj pravi životni poziv.

Kako je izgledao proces prilagođavanja novom akademskom i životnom okruženju u inostranstvu?

Proces prilagođavanja je išao prilično lako, moram priznati. Jedna olakšica, koju sam ja lično imala, bila je što sam poznavala njemački jezik od ranije i nisam imala nikakvih poteškoća u

svakodnevnici. Mada poznavanje njemačkog jezika nije obaveza za doktorski studij. Dovoljno je da se poznaje engleski jezik i imala sam takvih kolega iz drugih dijelova Evrope i Azije, koji su isključivo govorili engleski. Morala sam od samog starta više raditi, jer sam vrlo rano uočila da je nivo poznavanja programskih jezika kod kolega u Beču bio napredniji nego kod nas u Sarajevu, gdje smo obradili neke osnove. To me motivisalo da u slobodno vrijeme intenzivno učim programirati kako bih stigla kolege i mogla ravnopravno doprinositi projektima.

Da li bi studiranje vani preporučila drugima?

Definitivno! Smatram da, ko god ima želju da ide studirati vani i stekne znanje i iskustva u inostranstvu, treba to da uradi. Na kraju dana, u Bosnu se uvijek možete vratiti ako shvatite da to nije za vas. Šteta je ako u vama ostane neispunjena želja i sumnja da li ste trebale to pokušati, a niste.

Kako izgleda jedan tvoj tipičan radni dan?

Moj tipičan radni dan danas izgleda tako što ujutro spremim djecu za vrtić poslije čega sjedam za računar. Zavisno od toga koje aktivnosti me očekuju, znam otići u kancelariju ili radim od kuće. Trenutno radim kao naučni saradnik na Blum institutu. Moj posao se uglavnom svodi na istraživanje određenih tema (trenutno najviše oko primjene umjetne inteligencije u energetskom sektoru), sastanaka i pripreme projektnih aplikacija sa partnerima. Pored toga, ono što je trenutno aktuelno jesu pripreme za 3. Kiss the Future AI Summit u Sarajevu, koji se ove godine održava 15. i 16. oktobra. Ono što je posebno ove godine jeste da, pored drugih zanimljivih stage-ova, pripremamo prvi put Research stage za istraživače, tako da se zaista radujem svim tim nadolazećim aktivnostima. Više informacija o eventu je na sljedećem linku: https://kissthefuture.ai/

Koji uspjeh ili priznanje ti je posebno ostalo u sjećanju?

Mislim da je to bila odbrana mog doktorskog rada. Taj dan se u toj sali skupilo sve ono za šta sam godinama radila i što mi je najvažnije u životu. Tu su bili moj muž, djeca, roditelji i sestra. S jedne strane profesor Weber kao mentor, a s druge profesorica Mulić kao dio komisije, čime je savršeno zaokružila svoj doprinos mom akademskom putu. Ta uspješna odbrana pred kolegama i porodicom je bila nešto zaista posebno.

Da li si tokom svoje karijere imala uzore ili osobe koje su te posebno inspirisale?

To su bez sumnje profesorica Mulić, koja me uvijek gurala svojom energijom, i profesor Weber. On je čovjek koji je uvijek imao otvorena vrata i osmijeh za svakoga. Svemu je pristupao sa takvom lakoćom i dobrotom, a istovremeno sa nevjerovatnim znanjem i iskustvom. Gledajući njega, poželjela sam da i ja jednog dana zračim takvom energijom.

Šta misliš da je najvažnije kako bismo ohrabrili više djevojaka da se odluče za STEM zanimanja?

Mislim da je najvažnije da ih naučimo da vjeruju u sebe i svoje sposobnosti. Nauka ne poznaje spol. Ako osjećate interes za neko polje i vidite da vam to ide, krenite tim putem. Na tom putu će sigurno biti prepreka, ali važno je znati da ne morate sve same. Tražite pomoć, pitajte za savjet one koji znaju više od vas. Tako se raste, razvija, a sutra ćete i vi biti podrška nekom drugom.

Koju poruku bi željela ostaviti svim djevojkama koje nas danas prate?

Budite vrijedne, učite i istražujte. Nemojte da vas neuspjeh obeshrabri, on je često tu samo da vas odvrati od loše odluke i preusmjeri na nešto mnogo bolje. Mislite pozitivno, budite dobri ljudi, njegujte odnose s drugima i, ako Bog da, imaćete jedan predivan životni i profesionalni put ispred sebe.