Ajla El Tabari je Java developerka koja Java programski jezik, a trenutno radi na Hybris platformi za elektronsko poslovanje
Razgovarao: Haris Dedović
IT Girls: Šta je Hybris?
To je platforma za elektronsko poslovanje. Trenutno ima jedan tim u Bosni i Hercegovini koji radi na tome, a radimo sa timom u Hrvatskoj.
IT Girls: Šta si ranije radila i kako si došla do toga da radiš Hybris?
Do prije godinu i pol ili dvije radila sam na Microsoft tehnologijama i u jednom trenutku sam odlučila da to više ne želim i prešla na open source tehnologije, Javu konkretno. Ranije je programiranje bilo neka struka za neke, takoreći, „super pametne ljude“. Više nije, iz mnogo razloga. Prvenstveno zato što je danas sve dostupno. Toliko ima materijala i tutorijala online, kurseva, fakulteta. Sada i najveći svjetski fakulteti daju mogućnost slušanja i polaganja nekih certifikata online. Samo neki od njih su MIT, Stanford i slični. To se sve može od kuće pohađati. Zatim, što se tiče interneta, samo na YouTube ima masa materijala za učenje programiranja, a sve ovo uveliko pomaže studentima i studenticama elektrotehnike i srodnih fakulteta da lakše savladaju gradivo.
IT Girls: Koje stranice bi preporučila za internet učenje?
Mi na poslu konkretno koristimo Pluralsight, s tim što su nalozi za tu stranicu poprilično skupi, ali često se može naći nešto i besplatno. Uglavnom treba gledati broj pregleda i komentare, a sve se može naći online.
IT Girls: Kako si počela sa IT-em?
Imala sam sreće, kad sam išla u Osnovnu školu Meša Selimović u Sarajevu, to je bilo krajem devedesetih, i nama je jedna francuska škola donirala opremu. Imali smo nastavnicu koja je bila potpuno nezainteresirana za nas i niko živ nije učio. Ja sam bila tada šesti ili sedmi razred. Samo smo prepisivali, jer njoj nije bilo bitno. Onda je iz nekog razloga došla druga nastavnica koja nam je dala kontrolni i svi smo dobili jedinice. Meni naravno kao takmičarki iz matematike i fizike, odjednom jedinica, bilo je ono: „HALO! Ne može to“. Onda sam počela učiti i ta nastavnica je zaslužna što je u meni probudila interesovanje za IT. Ta nastavnica je očigledno voljela ono što radi. Očigledno je voljela i djecu i odlučila je da iskoristi opremu koju smo tada imali. Tako sam počela programirati i jako brzo sam krenula na takmičenja.
IT Girls: Šta ti je bilo tada interesantno kada govorimo o programiranju?
Pa taj momenat gdje ti nešto praviš. Ti nešto radiš. Ti nešto stvaraš i onda kad završiš imaš nešto napravljeno i imaš nešto nekome pokazati. Uložen je trud i vidi se rezultat. Tada se radilo u programskom jeziku Basic, a vrhunac našeg programiranja tada je bio tipa; u jednom ćošku ti je cvjetić, a iz drugog ćoška ti krene neki leptirić, koji je ono usput od nekih piksela napravljen, i na kraju on ide, ide i sleti na taj cvjetić. Mislim, zamisli! (smijeh)
IT Girls: U kom smjeru je dalje išlo tvoje obrazovanje?
Nakon toga sam upisala Drugu gimnaziju, Matematičko-informatički smjer i tu sam nastavila da se obrazujem. Već pred kraj gimnazije sam imala nešto malo pristupa internetu, pa smo skidali neke programe za dizajniranje web stranica i tako.
Naravno, plan je bio da studiram Elektrotehniku. Onda sam sasvim slučajno od prijatelja saznala za Fakultet informacionih tehnologija u Mostaru, raspitala se, pročitala njihove silabuse i kurikulum i ja sam se jednostavno zaljubila. U tom trenutku sam živjela sa mamom i sestrom gdje je mama školovala nas dvije. Taj fakultet se plaća i naravno zahtjeva moje preseljenje u Mostar. Međutim, na kraju sam sve ‘izgurala’ i završila.
IT Girls: Šta si prvo radila?
Mi smo tada uglavnom svi počinjali sa Microsoft tehnologijama. Počinjem raditi Dot Net. Poslije toga sam se zaposlila u Sarajevu, u tada jednoj maloj firmi, gdje sam radila na mnogo malih projekata. Šta je još bilo interesantno, a to je mom direktoru na sadašnjem poslu privuklo pažnju u CV-u, ja sam držala edukacije nezaposlenim ljudima starijim od 35 godina i držala sam im edukacije iz Windowsa i Officea. Tu sam otprilike i razbila taj stereotip o programerkama i programerima, a to je da mi sjedimo negdje sami u papučama, bez svjetla i kodiramo. Iako mi je i to naučena vještina, sada sam u potpunosti otvorena i komunikativna. Radila sam u Orki, i tu sam najduže bila, to je moj prvi posao. Radila sam i u Authority Partners-u, na Radio Sarajevu, Walter IT Solutions i to mi je bio posao snova. Radila sam dodatke za jedan arhitektonski software. Tu je bilo matematike, informatike, programiranja – sve zajedno. To je bilo fenomenalno.
IT Girls: I zašto si se odlučila na promjenu?
U jednom trenutku mi je postalo sve predostupno. Odlučila sam da ne želim da se bavim time, i to je još jedna ljepota ovoga posla. Za kratko vrijeme može da se promijeni jezik na kojem se radi. Ja sam to uradila nakon nekih sedam, osam godina rada na Dot Netu. Završila sam Bit Camp za Javu i potpuno promijenila oblast u kojoj radim. Tu radimo na Abrakadabra web shopu koji kod nas nije toliko poznat, ali u suštini se radi o online kupoprodaji. Bazirano je na Hybris platformi, što je za naše prostore potpuno novi pristup i nešto je ogromno. To mi svaki dan daje mogućnost učenja, istraživanja, napredovanja i ono što je meni ustvari najljepše u ovom poslu, a to je – nema dosadnog dana. Nema da se dođe ujutro i kaže „joj radim ono isto što i jučer“. Svaki dan je dinamičan, svaki dan je drugačiji, konstantno su izazovi ispred tebe, mora se prilagođavati, mijenjati.
IT Girls: Kako ti vidiš IT kao posao?
Mnogo ljudi se neće složiti sa mnom oko ove teze, ali ja smatram programere nekom vrstom umjetnika. Jer, mi nešto stvaramo. Jednostavno, svaki programer u svaki dio koda, u sve što napravi ugrađuje dio sebe. Svaki problem može da bude riješen na barem, pet, šest, sedam ili na desetine različitih načina. Rijetko ko će od nas pristupiti nekom problemu na isti način. Znači sve ono što stoji iza tebe; tvoje iskustvo, tvoje znanje, tvoja prethodna suočavanja sa sličnim problemima, tvoje raspoloženje u datom trenutku ulazi u kod. Meni se nekad zna desiti da riješim neki problem i dan poslije se pitam što ja ovo nisam riješila na drugi način. Jedan dan sam starija, jedan dan pametnija i odmah promjena. Nekad bukvalno način na koji se rješava problem može zavisiti od vremenskih prilika, jer ono utječe na raspoloženje. Tako da je svaki proizvod u IT-u malo umjetničko djelo.
IT Girls: Ti si počela ranije nego većina djevojaka sa kojima smo pričali do sada. Da li si imala problema nekad sa tim što si žensko, jer većinim odgovori mlađih djevojaka su da nisu imale problema?
Meni se jednom desila jedna situacija. Bila sam tim liderka jednom momku, u timu gdje je bilo samo nas dvoje. On je bio baš nov u projektu, tek završio fakultet i tako dalje. Tada smo na jednom sarajevskom fakultetu imali razgovor sa klijentom i bio je jedan stariji čovjek u komunikaciji sa nama. On uopće nije htio da razgovara sa mnom, nego se stalno obraćao tom kolegi. Mene uopće nije ni gledao, iako sam bila odgovorna osoba na projektu. Čak mi je u jednom momentu rekao: „Šuti ti mala“. (smijeh)
IT Girls: Ali to nije čovjek iz IT-a, to je klijent?
Tačno. On je bio vanjski klijent.
IT Girls: Razgovarali smo do sad sa mnogo djevojaka iz IT-a. Zašto ste vi sve toliko sretne?
Ja bih prvenstveno rekla da to ide od starta. Živimo u BiH. Imamo posao. Imamo redovnu platu. Imamo dobru platu. Možemo da priuštimo stvari koje želimo. To je jedno. S druge strane sama ta raznovrstnost i dinamičnost posla je razlog za to. Rekla bih da se nema vremena da se bude nesretno. (smijeh)
Također, suprotno onim stereotipima, da smo individualci i samci stvarno nismo. Dobro se družimo i rado se družimo. Često se viđa da se poslije posla ide na neko piće, na neki ručak, nešto. Mislim da je i to jedan od razloga.
Treća stvar, mislim da je to onaj dio koji sam već spomenula. Svaki dan imamo neki rezultat našeg uma, našeg rada, a koji je funkcionalan u praksi.
