Nakon što je u maturskom radu pisala o programskom jeziku koji se nije učio na nastavi, kako bi se, kako kaže, bolje upoznala s tim čudnim linijama ispisanog teksta i brojeva, znala je u kojem pravcu će ići njeno obrazovanje. Danas, nakon završenog Elektrotehničkog fakulteta Berina radi kao programerka u IT kompaniji Rubicon d.o.o. O izazovima prvog radnog iskustva, ugodnoj atmosferi u kojoj radi, ali i neobičnom hobiju moje sagovornice, pročitajte u nastavku.

Razgovarala: Senka Imamović

Kako si otkrila da voliš programiranje i odlučila se time baviti u budućnosti?

Kada me pitaju kako sam odlučila da upišem Elektrotehnički fakultet volim reći da je to bio trenutak kada mi je komšija, tadašnji student ETF-a, “popravio” računar, a meni kao klinki petog osnovne je to izgledalo kao da je napravio neku magiju. Tad sam odlučno, koliko to dijete može biti, rekla da ću i ja studirati što i on. Naravno, to nije razlog što sam se opredijelila za ovu struku, već moja sklonost prema matematici i egzaktnim naukama. U srednjoj školi sam izabrala matematičko-informatički smjer i tu imala prvi dodir s programiranjem, a pošto sam se htjela više upoznati s tim čudnim linijama ispisanog teksta i brojeva koje daju neki konkretan rezultat, za maturski rad sam za temu izabrala programski jezik koji se nije učio na nastavi. Tu sam znala u kom pravcu želim da ide moje obrazovanje, a naredni korak mi je bio upis na računarstvo i informatiku, na ETF-u.

Kakvi su bili tvoji studentski dani?

Iskreno, početak studiranja i nije bio baš najsjajniji. Bahato sam pristupila Elektrotehničkom fakultetu misleći da će kampanjski način učenja prolaziti pa sam prvu godinu studiranja obnovila, dva puta. I kad su mi svi govorili da odustanem i promijenim fakultet ja sam bila odlučnija nego ikad. Promijenila sam radne navike, shvatila koliko ozbiljniji pristup je potreban i tri godine kasnije diplomirala jer sam znala da je to ono čim želim da se bavim. Sada kad već godinu dana radim u svojoj struci mogu reći da se nimalo nisam pokajala.

Kako si odlučila aplicirati za posao baš u Rubiconu?

Na završnoj godini master studija, kada je većina kolega već bila zaposlena, počela sam da razmišljam kako je i meni vrijeme da se upoznam sa “realnim” svijetom programiranja, projekata, deadline-a, a da ti za to neko još i plati (smijeh). Čula sam raznih priča i iskustava, što dobrih, što malo manje dobrih jer u ovoj struci ja još nisam čula da je nekome loše (smijeh). Iz svega što su mi pričali shvatila sam da nije samo plata taj bitni faktor kojim biramo gdje ćemo aplicirati za posao, već i okruženje, uslovi rada i sl. Tako sam i odlučila poslati svoj CV u Rubicon jer sam radeći na fakultetskom projektu sa kolegom koji je već bio zaposlen tu, kroz neobaveznu priču svakodnevno, slušala pozitivne komentare o ovoj firmi. Njegova priča o opuštenoj atmosferi koja vlada, pristupu direktora prema uposlenim, njihovom međusobnom odnosu, ali između ostalog i o njegovom početku u toj firmi, su mi bili dovoljni da se nakon što sam na EESTEC-ovom Jobfair-u saznala da upošljavaju nove radnike, odlučim poslati CV baš njima.

S obzirom da je to bio tvoj prvi intervju za posao, kako je prošao?

Nije bilo tog savjeta koji je meni mogao smiriti tremu. Na kraju fakulteta postaneš svjestan svog neiskustva, koliko nemaš predstave šta te čeka i sve to povećava nesigurnost i tremu. Ali, trema je popustila onog trenutka kada su dvojica mladih direktora započela intervju neobaveznom pričom i šalom. Intervju se sveo na razgovor od 20ak minuta gdje su me najviše ispitivali prema kojim tehnologijama imam najviše afiniteta, koje tehnologije bih željela bolje naučiti i savladati. Svjesni su kao kakvi “paketi” izlazimo s fakulteta, bez nekog posebnog iskustva i tako su i pristupili intervjuu. Tako su mi i ponudili probni rad gdje je moje bilo da pokažem svoju spremnost za učenjem i prilagođavanjem novim situacijama.

Šta tvoja pozicija podrazumijeva i možeš li je opisati?

Prvo, podrazumijeva da se ne ustručavam od novog. Rekla bih da radim kao full-stack developer, ali ne u smislu da ja već znam i imam iskustvo u svim tehnologijama već da se od mene očekuje spremnost da, u zavisnosti od projekta, novu tehnologiju naučim i savladam. Tu raznovrsnost  smatram zanimljivim dijelom ovog posla jer nikad nije dosadno.

Šta se promijenilo za godinu dana, koliko radiš tu?

Imam sreću da radim u firmi koja konstantno napreduje. To govori i činjenica da se u godinu dana nakon što sam ja počela raditi broj radnika skoro pa utrostručio. Radimo na više projekata, a svaki je priča za sebe. U firmi se trude da projekti na kojima radimo uvijek budu zanimljivi i specifični. Donedavno sam bila jedina djevojka uposlena u Rubiconu, a sada imam i dvije nove kolegice.

Da li ti je smetalo što si jedina djevojka u timu, ili i to ima svojih prednosti?

Čitav život preferiram muško društvo. Još od malih nogu draži su mi bili autići od barbika, vjerovatno što me zbog barbika glava znala više zaboljeti (smijeh). U firmi imam poštovanje od strane kolega kao i svi ostali, jer se ne pravi razlika između muškaraca i žena. Ne postoje diskriminacija i predrasude što je samo doprinijelo da se prije opustim u novom okruženju. Mislim da i kolegama u firmi nije bila prevelika promjena kada se zaposlila ženska osoba, osim možda što su počeli spuštati dasku na wc šolji (smijeh).

Šta je po tebi najveća prednost posla koji radiš?

Svako ko želi da se zaposli prvo pomisli na primanja, želi da budu što bolja. To je i meni bila ispočetka prva misao kada pričam o ovoj struci. Jer situacija u državi je takva, a općepoznato je da je za naše standarde plata programera itekako dobra. U toku svog rada naučila sam da je itekako bitan odnos poslodavca prema uposlenim i obratno. Bitno je da niko nije pod stresom i da okruženje nije napeto radi bolje produktivnosti, pa se s tim pazi i da nismo opterećeni. Imamo fun-time u toku radnog vremena kao predah od posla. Redovno imamo druženja van firme, kao i teambuilding-e gdje se još bolje upoznajemo sa kolegama sa kojim radimo na projektu, jer naravno, opušteniji odnos znači i bolji timski rad. Još jedna od prednosti mog posla je što stalno radim na nečem novom. Svakodnevno učim i istražujem, ne stagniram. Uz svaki novi projekat se upoznajemo sa drugim strukama za koje su projekti vezani.

A šta Berina voli raditi mimo programiranja?

Sportske aktivnosti, ples. Prije sam trenirala, a sad se tim bavim samo rekreativno. Još jedna strast mi je skupljanje oružja, konkretno noževa. Ljubav prema tome sam naslijedila od oca, a kasnije je suprug to podržao. On nema problem smišljanja šta da mi kupi za poklon (smijeh).

Šta želiš poručiti djevojčicama koje su nesigurne oko izbora karijere, a razmišljaju o ovoj struci?

Nakon diplome i zaposlenja bez nekog posebnog iskustva jedna od bitnijih stvari koje sam naučila je ne ustručavati se pitati kada nešto ne znamo. Što prije to shvate manji strah će imati od novog, lakše će savladavati probleme na koje naiđu i samim tim biti opuštenije. Bitno je ne podcjenjivati sebe tj. biti siguran u sebe te postati svjestan svojih mogućnosti kao i da sve što zamislimo, uz trud i volju možemo i ostvariti.