Dragana Vuković je primjer kako je oblast informacionih tehnologija zapravo idealno područje u kojem djevojke – žene, mogu činiti mnogo dobroga i uticati na velike promjene, ali i pomoći da se nove prakse biznisa i života, lakše uvode u sve sfere. Unutar matične kompanije LANACO zadužena je za organizaciju svih stručnih srednjoškolskih i studentskih praksi kojima se mladim ljudima želi približiti što više IT svijet.

Šta je bilo presudno u odabiru profesije kojom se baviš?

Još u osnovnoj školi sam iskazivala posebno interesovanje za prirodne nauke, prije svega matematiku, te je bilo sasvim logično da svoje dalje školovanje nastavim u tom pravcu. Po završetku gimnazije, moj jedini izbor je bio Elektrotehnički fakultet s obzirom na to da sam željela da se bavim oblašću koja pruža višestruke mogućnosti, koja je dinamična I koja je u domenu prirodnih nauka. S obzirom da je tehnologija danas svuda oko nas i provlači se kroz sve aspekte naših života, izučavanje računarstva i informatike je bio moj konačan izbor.

Da li misliš da si donijela dobru odluku i zašto?

Smatram da je odluka da studiram Elektrotehnički fakultet jedna od najboljih odluka koju sam donijela u životu. U momentu kada sam upisivala fakultet bila sam apsolutno sigurna u sebe i svoju želju da se edukujem baš u tom pravcu. Samim tim rezultati nisu mogli izostati. Moram istaći da je moja okolina burno reagovala po pitanju mog izbora upravo iz razloga što je kod nas još uvijek zastupljeno razmišljanje da je studiranje elektrotehničkih fakulteta rezervisano samo za muškarce i da je to oblast koju samo dječaci mogu uspješno da savladaju. Dobijala sam mnogo savjeta da ne treba to da studiram jer je to jako težak fakultet i da i sam nastavni kadar na takvim fakultetima drugačije gleda na djevojčice i dječake. Srećna sam što nisam poslušala nijedan takav savjet i što sam danas ovdje gdje jesam. Diplomirala sam na Elektrotehničkom fakultetu u Banja Luci. Dokaz da sam donijela dobru odluku jesu sve prilike koje mi se ukazuju zahvaljujući mom obrazovanju, konstantno napredovanje u karijeri, edukacija i prilike za izučavanje novih tehnologija, kao i putovanja i rad sa svjetski poznatim stručnjacima u IT svijetu. Naravno, ono što prati konstantno učenje i rad u ovoj oblasti jeste i adekvatna finansijska satisfakcija.

Iz tvog iskustva, da li su žene manje zastupljene u sektoru informacionih tehnologija? Ako da, zbog čega?

Smatram da je osnovni problem u tome što se djevojčice i djevojke ne odlučuju edukovati u IT oblasti i da je to ono na šta se zapravo moramo fokusirati. Potrebna je veća afirmacija djevojčica po pitanju interesovanja za IT svijet jer je kod nas još uvijek rasprostranjen stereotipni način razmisljanja “nije to za žene” koji utiče na to da djevojke odustaju od IT svijeta ili uopšte ne razmišljaju o inženjerskom svijetu. Djevojčicama je potrebno objasniti da inženjerstvo nije bauk, te krenuti sa njihovom edukacijom još u osnovnoj školi. Činjenica je da danas globalno patimo od nedostatka kadra u IT oblasti, te smatram da moramo raditi na edukaciji ne samo djevojčica, nego i dječaka. Ukoliko budemo radili na formiranju lakšeg puta do IT znanja mladih ljudi tokom i osnovne i srednje škole i time ih pripremali i za fakultetskoobrazovanje dobićemo mnogo veći broj stručnjaka u IT oblasti, a samim tim i veći broj žena.

Skoro osam godina radiš u Lanacu, jednoj od najvećih i najznačajnijijh domaćih IT kompanija. Na kojoj poziciji radiš, koliko ti znači što si dio uspješnog tima i kako izgleda jedan tvoj prosječan radni dan?

Moja informatička karijera je započela u obrazovnom sektoru gdje sam određeno vrijeme radila kao profesorica informatike u prijedorskoj gimnaziji. Nakon toga je uslijedilo zaposlenje u kompaniji LANACO koja je trenutno najveća IT kompanija sa više od 300 zaposlenih. Raditi osam godina u ovakvim uslovima je zaista nešto što svaki inženjer može poželjeti u svojoj karijeri. U momentu kada sam se zaposlila u kompaniji bila sam još uvijek studentica, što govori o tome kako potrebe za kadrom u ovoj oblasti ne jenjavaju tokom godina. Obavljala sam poslove programera, softver inženjera, a danas sam zaposlena na poziciji projektanta informacionih sistema što mi je donijelo veću odgovornost i obaveze. Osim toga, glavni sam koordinator za edukaciju mladih ljudi u IT sektoru. Fokus rada u svakoj velikoj kompaniji, pa i kod nas u LANACO-u jeste na timskom radu za koji smatramo da je ključ uspjeha svakog projekta na kom radimo. Međusobno funkcionišemo kao cjelina i mnogo učimo jedni od drugih čime kvalitet našeg rada dostiže mnogo viši nivo. Ono što je najbitnije jeste da nikad nisam osjetila diskriminaciju od strane muških kolega. Svi smo apsolutno ravnopravni i shodno našem znanju i iskustvu obavljamo zadatke. Po meni je svaki radni dan inženjera dinamičan što naš posao i čini jako uzbudljivim. Nakon obavezne jutarnje kafe sa kolegama, svaki moj radni dan se sastoji od planiranja, sastanaka sa kolegama i sa klijentima, kao i obavezne realizacije taskova definisanih za taj dan.

Šta  bi izdvojila kao prednost u IT karijeri?

Po meni je najbolji osjećaj kada implementirate neki projekat, tj. kada sami isprogramirate nešto. Osjećaj kada ste napravili nešto što možete da koristite i sami, ali i drugi ljudi je neprocjenjiv. Po meni je to osnovna prednost ovog zvanja, da svoju kreativnost pokažete na djelu jer danas sve možete da isprogramirate i sve je zasnovano na konceptu digitalne transformacije. Osim toga, iskustvo rada na velikim projektima je izuzetno značajno, kao i timski rad.

Mnogi naglašavaju kako je IT industriji potreban veći broj žena. Šta bi bila tvoja poruka djevojčicama i mladim ženama?

Jako sam srećna što svoja iskustva mogu sa podijelim sa djevojčicama i samim tim možda nekoj od njih da budem uzor u budućnosti. Aktivnosti koje IT Girls inicijativa sprovodi su izuzetno značajne za poboljšanje trenutnog stanja. Smatram da se u poslednjih par godina i vidi pomak u ovom domenu i da se sve veći broj djevojaka odlučuje na upis elektrotehničkih fakulteta. S obzirom na to da ja već godinama aktivno radim sa djevojčicama i dječacima kroz različite tipove stručnih IT praksi moram da primijetim da imamo sve veći broj djevojčica koje žele da uče programiranje. Npr. prije šest godina smo na studentskom stručnoj praksi imali samo jednu djevojku, dok smo ove godine od ukupnog broja praktikanata imali 40% djevojaka. To znači da situacija ide nabolje, ali da moramo još aktivnije da radimo na tome. Kroz moj rad sa djevojčicama primijetila sam da je njihov najveći strah upravo razmišljanje da one možda nisu dovoljno dobre da se bave „muškim“ poslom. Zbog toga se one mnogo više trude nego dječaci, mnogo detaljnije i odgovornije pristupaju svakom zadatku koji im se dodijeli.

Kakvi su tvoji dalji planovi po pitanju obrazovanja i karijere u IT sektoru ?

Moji planovi za obrazovanje su trenutno usmjereni na magisterij na Elektrotehničkom fakultetu u Banja Luci gdje trenutno privodim kraju završni rad. Time ću da zaokružim svoje dosadašnje iskustvo i znanje u IT oblasti. Osim toga, plan mi je da se što duže zadržim u okruženju u kom sam trenutno uz konstantnu edukaciju po pitanju novih tehnologija.

Koji je tvoj lični moto?

„Najveći hendikep je negativan stav“ – moj moto. Pozitivnost smatram svojom vrlinom i trudim se da na sve situacije gledam sa te strane.

I na kraju, šta bi poručila djevojčicama koje su trenutno pred izborom buduće karijere?

Svim djevojčicama bih poručila da ukoliko vole prirodne nauke obavezno postanu inženjerke. Svoj lični moto bih mogla iskoristiti u ovoj poruci, ne smiju imati negativan stav, da one to ne mogu ili da IT svijet nije svijet za djevojčice, djevojke ili žene nego da pozitivno razmišljaju i budu sigurne u sebe. Samim tim uspjeh neće izostati.