Prof.dr. Lejla Banjanović-Mehmedović je profesorica na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli. Svoje istraživanje, između ostalog, posvetila je inteligentnim sistemima predikcije ponašanja i učenju autonomnih sistema, poput robota i vozila.
Samo jedna od tema Vašeg istraživanja su mobilni roboti. Šta biste naveli kao osnovni izazov u radu sa takvom vrstom robota?
Puno je istinskih izazova u domenu programiranja mobilnih robota, od algoritama navigacije pa do kreiranja programskih rješenja koja funkcioniraju u dosta brzim vremenskim ciklusima, par milisekundi. Jedan od izazova u mobilnoj robotici su aplikacije kretanja mobilnih robota na neravnom terenu, pri čemu moramo voditi računa o stabilnosti robota. Inspiraciju nalazimo u prirodi imitirajući funkcionalno ponašanje insekata npr. sa 6 nogu. Biološki inspirisane forme navigacije mobilnog robota heksapoda podrazumjevaju uspostavu funkcionalne interakcije između senzorike kao ulaza (opažanje o okruženju) i motora kao izlaza pri pokretanju zglobova svake od 6 nogu mobilnog robota. Korištenjem vještačke inteligencije (npr. fuzzy logike) mogu se realizirati algoritmi ponašanja koji rješavaju različite zahtjeve navigacije i u unutrašnjem i u vanjskom okruženju.
Fotografija koju ste nam poslali je jako zanimljiva. Kakva se priča krije iza nje?
Ova slika je nastala tokom mog gostovanja kao predavca na master studiju i obilaska Univerziteta u Kaiserslauternu u Njemackoj, Erasmus Mundus stipendija, 2017). Kao gost sam pratila ova istrazivanja prof. Bernza, u domenu multidisciplinarnog aspekta saradnje ljudi i robota. Erasmus Mundus stipendija je realizovana u cilju uspostavljanja međunarodne naučno-istraživačke saradnje u domenu ugradbenih kompjuterskih sistema i biološki inspirisane robotike. Moja predavanja na masteru su bila iz Biološki inspirisane robotike kod prof. Bernsa u Kaiserslauternu.
Možete li izdvojiti najzanimljivijeg robota na kojem ste radili?
Istakla bih rad sa industrijskim robotom koji je obavljao zadatke kompleksne robotske montaže planetarnog reduktora brzine motora. To su bila prva moja istraživanja u domenu robotike, koja sam radila na Fraunhofovom institutu (IPA) u Stuttgartu u Njemačkoj. Bilo je potrebno kreirati strategiju, koju koristi industrijski robot pri procesu spajanja nazubljene cjevčice sa baznim dijelom reduktora. Ideje je bila imitirati ljudski proces finog rotiranja i vibriranja ljudske šake kada pokušavamo zavrnuti npr. čep na flašu. Međutim, umjesto nazubljenja flaše, bazni dio reduktora je vrlo komplikovan, sadrži 5 stepeni, svaki stepen po 4 nazubljena točkića (centralni-kao sunce i tri koja se okreću oko njega kao planete, stoga naziv planetarni reduktor) i to se sve pomjera pri procesu montaže. Mnoštvo eksperimenata je trebalo provesti kako bi se podesile amplitude i frekvencije finog procesa rotiranja i vibriranja robotske hvataljke a da bi ovaj proces robotske montaže prošao bez zaglavljenja na svakom od stepeni planetarnog reduktora brzine motora. Zahtjevno ali istraživanje sa puno izazova!
Kako vidite razvoj robotike u Bosni i Hercegovini i zastupljenost žena u ovoj oblasti?
U razvoju robotike u Bosni i Hercegovini trebala bi postojati globalna incijativa od obrazovanja pa do primjene kroz savremene industrijske aplikacije. Prije desetak godina sam organizovala radionicu „Mobilna robotika kao edukacioni alat“ u okviru projekta koji je finansiralo Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine. Uz saradnju profesora Fakulteta elektrotehnike Univerziteta u Tuzli sa profesorima iz Slovenije i Njemačke kroz kreativnu radionicu iz mobilne robotike obučen je određeni broj nastavnika osnovnih i srednjih škola iz Tuzle. Potom su oni obučavali djecu u školama. To je imalo fanstastičan odziv, ali lokalno, u jednom gradu. Mislim da ima iskoraka u primjeni robota u industriji, ali opet kroz lokalna rješenja. Pravo rješenje je krenuti sa robotikom kao redovnim predmetom od osnovnih i srednjih škola, pa preko intenzivnijih programa edukacije na fakultetima. Ali upravo kroz veliki udio praktičnih kreativnih formi pojedinačnog iskaza. Značajno je napraviti zajedničke projekte univerziteta i industrije, koristeći fondove koji su trenutno aktuelni u domenu Industry 4.0, te se povezati i regionalno i šire u Evropi i svijetu. To je naša šansa da, kroz industrijsku digitalizaciju, uskočimo u savremeni voz „kolaborativne robotike“.
Inače, na smjeru Automatike i robotike na Fakultetu elektrotehnike Univerziteta u Tuzli, gdje predajem, sve je veći broj djevojaka, koje sa velikim interesovanjem i uspjehom prate gradivo u ovoj oblasti. Mislim da im je ovo veliki podstrek da svoj živote usmjere na način kroz koji će iskazati sopstvenu kretaivnost. Stoga, vjerujem da će žena biti još više u oblasti robotike.
Koja je vaša poruka djevojkama koje razmišljaju o karijeri u robotici?
Robotika je područje nauke u kojem se snažno mogu iskazati maštovitost i kreativnost. Uputila bih poziv mladim djevojkama da svoju sklonost ka logičkom razmišljanju, algoritamskim predstavama usmjere da oslikaju jedan novi svijet kroz doprinos u robotici i vještačkoj inteligenciji.
