“Human-robot collaboration” je stručni termin koji označava granu u robotici u kojoj se razvijaju roboti koji bi mogli usko sarađivati sa ljudima sa što više učinka i što manje problema pri radu. Svrha saradnje robota sa ljudima jeste poboljšanje kvaliteta uslova rada u kompanijama, također manje negativnog utjecaja na zdravlje radnika, ali i povećanje efikasnosti proizvodnje.

Piše: Haris Dedović

Maja Hadžiselimović je Zeničanka koja je radila na projektu iz oblasti robotike  koji se bavi „Human-robot collaboration“ u sklopu svog magistarskog rada, a predstavili su ga na Svjetskom sajmu tehnologije u Hanoveru, aprila 2016. godine, a o kojem kaže: “Projekat pokušava da integriše rad sa robotima koji su sigurni da rade s ljudima. Robot na kojem smo radili nedavno i zbog kojeg smo se pojavili na spomenutom sajmu je robot kompanije KUKA. To je jedna od vodećih kompanija u razvoju robota i robotike kao nauke i jedna je od kreatorica svjetskog toka razvoja ove nauke. Taj robot treba da pomaže radnicima da dižu teret do 14 kilograma. To ne zvuči mnogo, ali treba uzeti u obzir da bi to u suprotnom radnik morao sam da drži dok radi na tom predmetu (zavrće/odvrće šarafe, sastavlja/rastavlja dijelove op.aut.), a da to baš i nije mala kilaža ako se radi o vremenski dužoj obradi. Osim toga ovaj naš robot bi koristio tehnologiju uz koju ne bi morao da bude izolovan u ograđenom prostoru, nego da sarađuje usko sa čovjekom, a da je pri tome njihov rad siguran.”

To je dio jednog velikog projekta koji se zove “Industry 4.0” i tu su uključene velike svjetske firme, a za cilj ima da se radnicima olakša posao kroz niz automatizacija u raznim sferama rada u fabrici.

Studij je počela  u Sarajevu na Elektrotehničkom fakultetu, na Odsjeku za automatiku i elektroniku, nastavila razmjenom Erasmus Mundusa i godinom studija u Mariboru, te u? Novom Sadu na programu mehatronike i elektronike. Trenutno je u završnoj fazi master rada, te radi za kompaniju MRK System iz Augsburga. Pitali smo koliko ovako prebukiran raspored dopušta slobodnog vremena i neke hobije, a Maja kaže: “U toku osnovnog i srednjeg obrazovanja bavila sam se raznim hobijima. Tako sam išla na svjetsko prvenstvo u šahu, svirala flautu, išla na dva hora i tako dalje. Kad sam krenula na fakultet, to se malo smanjilo zbog obaveza. Danas imam malo manje hobija. U slobodno vrijeme trčim i nekad idem na planinu.”

Kao žena u svijetu koji je dominantno muški, Maja kaže da vremena za džentlmenstvo nema jer su svi zauzeti: “Lično, nikad nisam osjetila nikakvu diskriminaciju zato što se kao žensko bavim ovim poslom. Tu i tamo poneki iznenađeni pogled, ali ništa strašno. Više mi je u tom smislu bilo interesantno kako nekad žene očekuju džentlmensko ponašanje od strane muških kolega i kako ono vrlo često izostaje. To je opravdano. Svako ima svog posla i jednostavno su svi zauzeti. Ako ste na projektu sve žene kao što je bilo u našem slučaju, nema džentlmenstva, uzmete i nosite robota od 30 kila same.”

Mnogi ljudi imaju averziju prema matematici i iz tog razloga bježe od ovog posla, međutim ona smatra da za programiranje nije potrebna „visoka“ matematika: “Potrebno je poznavati osnove matematike, jer matematika nas uvodi u jedan sistem ili smjer razmišljanja koji nam je potreban u programiranju. Međutim, ne bih rekla da se morate patiti sa visokom matematikom da biste znali programirati.” – zaključuje ova mlada programerka na kraju našeg razgovora.