Slobodanka je djevojka iz Bijeljine čiji je san bio da postane novinarka. Srećom, kako kaže, nije jer se, otkrivši programiranje, zaljubila u njega. Sada s 24 godine radi kao front-end developerka i smatra da je potrebno imati samo dobru ideju da bi uspjeli u ovom poslu, koji nudi niz prednosti.

Razgovarala: Senka Imamović

Zašto se Slobodanka nakon srednje ekonomske škole odlučuje za računarstvo na privatnom fakultetu?

Fakultet za računarstvo  i informatiku mi  je bio u tom trenutku najrealniji izbor, jedina stvar od ponuđenih koja je mene zanimala. Meni kad je dosadno ja upalim računar, možda zapravo kao i kod svakog srednjoškolca sada, ali sam htjela da znam šta se tu dešava.
Univerzitet Istočno Sarajevo, kao jedini državni univerzitet, u Bijeljini nema fakultet koji je stručno vezan za računarske nauke. Iz tog razloga sam izabrala Fakultet za računarstvo i informatiku na Univerzitetu Sinergija, iako sam imala sve predispozicije za državni i za ‘budžet’, ali iz finansijskih razloga morala sam da ostanem na prostorima Bijeljine.
Kada bih sad opet birala, ponovo bih isto izabrala.

Koliko je djevojaka bilo na tvom smjeru?

Pošto smo bili prva generacija na Fakultetu za računarstvo i informatiku bilo je ukupno oko 65 studenata, od toga oko 10 djevojaka. Koliko ja znam, a nadam se da griješim, nijedna od njih se ne bavi programiranjem.

Kako si ti otkrila da voliš programiranje i odlučila da se time baviš u budućnosti?

Mislim da mi je u prvoj godini bilo još uvijek sve novo, kao nekome ko je tu došao sa zvanjem ekonomskog tehničara, bilo je potrebno mnogo stvari da naučim i stručnih termina da „pohvatam“. Možda tek na trećoj godini studija, kada sam imala prvi susret sa web programiranjem, zapravo sam shvatila da je to ono što želim, da mi to nije problem da radim, da me interesuje šta se tu dešava i kako to sve funkcioniše. A potom smo na četvrtoj godini nastavili to da radimo. Imala sam sreću da mi predaje profesor koji studente suočava sa realnim problemima, bez pretjerane teorije. Tek tada uvidite svrhu svega.

Ta mogućnost da zapravo od ideje napravite nešto dostupno svima, na bilo kom mjestu, mi se činila sjajnom. Sada znam da se potpuno pronalazim u ovome čime se bavim i da nisam pogriješila.

Koliko je IT tržište razvijeno u Bijeljini?

Ne pretjerano, ima nekoliko IT kompanija i sve je još uvijek u procesu razvoja.

Koji su bili tvoji prvi koraci u IT-u?

Na kraju četvrte godine studiranja pridružila sam se timu NEST387 inovacionog centra. Kod njih sam bila na praksi 6 mjeseci, a nakon toga smo počeli na projektima zajedno da radimo.
Sam rad u firmi se dosta razlikuje od znanja stečenog na fakultetu. Tamo su me naučili da uvijek ima još jedan način da se sagleda problem, te da uvijek postoje dva rješenja i da ništa nije nerješivo.

Čime se trenutno baviš?

Trenutno sa timom momaka radim kao Front-end developerka za austrijsku marketinšku kompaniju.

Kako se osjećaš kao jedina djevojka u timu od deset ljudi? Da li je teško raditi u takvom okruženju?

Sjajno. Uvijek smo jedni za druge tu kada je pomoć potrebna.

Šta najviše voliš u svom poslu, tj. zašto je dobro biti programerka?

Prvenstveno je bitno imati prave ljude oko sebe, ljude koji su sa istom vizijom u poslu kao i vi. Dobar tim nisu samo istomišljenici, to su ljudi kojima možete da vjerujete. Ja imam sreću da imam takve ljude oko sebe. Osim toga potrebno je da imate dobru ideju i vama ne treba ništa više da biste uspjeli u ovom poslu. U ovom poslu nema laži, nema prevare, nema posla preko veze. Vrijediš onoliko koliko znaš i to ti niko neće uskratiti. To su neke prednosti ovog posla koje još uvijek nisu narušene. Takođe volim ovaj posao jer me ne ograničava na jedan prostor, ja trenutno mogu da radim sa bilo kog mjesta. Često to budu kafići sa nekom prijatnom atmosferom.

Koji su tvoji planovi za budućnost?

Da nastavim saradnju sa ovim sjajnim ljudima i da vremenom proširimo tim (da nađem koleginicu 🙂 ). A pošto to dolazi sa ovim poslom, svakodnevno se uvijek uče neke nove stvari, tako da se nadam da ću naučiti  neke nove tehnologije.

Da li si nekad doživjela negativne komentare ili diskriminaciju vezanu za posao koji radiš?

Diskriminaciju ne, ali iznenađenje okoline na pomen zanimanja da. Ali i to su bile sve pozitivne reakcije.

Šta bi poručila djevojčicama koje razmišljaju o karijeri u STEM-u?

Da ne postoje zanimanja za dječake i djevojčice. Potrebno je samo bolje da se informišu. Ne dajte da vam neko kaže da nešto nije za vas. U ovom poslu možete da radite toliko toga i  imate toliko opcija. Nijedan dan vam neće biti dosadan, uvijek ima nekih dešavanja. Za vas je svako zanimanje koje vas čini srećnima, jer to je preduslov za srećan i ispunjen život.