Tina Alibašić tvrdi da joj kabinet informatike vedri i najtmurnije dane. Zašto ova mlada profesorica informatike toliko voli svoj posao te kakav je bio njen put do IKT sektora, saznajte u nastavku.
Kad upoznate Tinu i saznate da već osmu godinu predaje informatiku u Drugoj gimnaziji u Sarajevu, pomislite kako je definitivno jedna od najomiljenijih profesorica informatike u državi. Ne skidajući osmijeh s lica priča o svojoj velikoj ljubavi – informatici, ali i predavanju i svojim učenicima i učenicama, bez kojih trenutno ne može zamisliti svoj život. Zahvaljujući isključivo svom radu našla se na listi najuspješnijih žena IKT sektora u BiH (koju je objavio Centar za promociju civilnog društva 2015.).
Razgovarala: Senka Imamović
Nakon završene osnovne i srednje škole u rodnoj Zenici, Tina s osamnaest godina dolazi u Sarajevo nemajući jasan stav o tome koji fakultet želi upisati. Ističe, kako je do tada nizala uspjehe u takmičenjima iz fizike i matematike, te se vidjela na studijima fizike, željela je studirati nešto njoj blisko i što joj tada nije izgledalo preteško. Željela je ići linijom manjeg otpora jer je bila četvrta u državi na takmičenju iz fizike i mislila je da će samo nadograditi svoje znanje na fakultetu: „Fizika i matematika su mi uvijek išle od ruke, a časove informatike pamtim po jednom starom računaru – Commodore 486 na kojem smo učili, dok smo imali nacrtane tastature na kartonima. Tad nisam imala jasnu sliku o tome šta je informatika i koliko važna će postati. O internetu da ne govorim, rijetki su ga imali, i to sporu dial-up konekciju.“
Ipak, za prekretnicu u Tininom životu je najznačajnija njena majka. Govoreći joj da studira ono što je perspektivno i što u budućnosti želi raditi, a ne ono što joj je lagano za studiranje, mama je sugerisala informatiku. Tina se sjeća: „Po dolasku na Prirodno-matematički fakultet htjela sam upisati fiziku, ali sam već tad čula da se mogu izabrati dva smjera. Prvo sam htjela studirati fiziku i matematiku, ali na mamin nagovor sam počela razmišljati i o informatici. Kako fizika i informatika kao smjer nisu postojali, upisujem smjer matematika i teorijska kompjuterska nauka.“
Pri kraju studija, na četvrtoj godini, dobija poslovnu ponudu da radi u osnovnoj školi u Sarajevu, zahvaljujući kojoj je Tina završila i pedagošku grupu predmeta te bez problema radila godinu dana u osnovnoj školi sa zvanjem diplomirane matematičarke i informatičarke. Nakon uspješnog prvog radnog iskustva, prijavljuje se na konkurse u tri različite srednje škole te ima priliku raditi u sve tri. Ipak, odlučuje se za Drugu gimnaziju u Sarajevu. „U početku je bilo jako teško raditi, samo četiri godine sam bila starija od maturanata i trebalo je uspostaviti autoritet, ali sam se brzo navikla. Sad i kad ne uđem s osmijehom u učionicu, definitivno izađem s njim jer u Drugoj gimnaziji ima mnogo kvalitetnih učenika i učenica i zadovoljstvo mi je predavati im. Njihov pozitivan stav prema školi, uključujući i kreativna pitanja, zaista moj dan učine ljepšim“, kaže ona.
U klupi sa učenikom
Tina se uskoro odlučuje i na magistarski studij: „Pošto sam tokom studiranja ipak više zavoljela informatiku od matematike, a vremenom sam i sama shvatila da je mnogo perspektivnija, odlučujem se za studij računarstva i informatike na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. Presudno za odluku mi je također bilo vidjeti zabrinute izraze lica učenika/ca tokom mijenjanja kolega/ica koji im predaju matematiku, jer se tih lica ne sjećam sa časova informatike. Dok sam pisala magistarski rad završila sam i CISCO akademiju, ali moram spomenuti jako zanimljivo iskustvo iz tog perioda, a to je da sam sjedila u klupi sa učenikom generacije Druge gimnazije, Amerom Mešanovićem, koji je do tad bio moj bivši učenik i veoma uspješan takmičar. Nekad učenik, a sad smo već odavno kolege.“
Po završetku CISCO akademije i magistarskog studija (sa prosjekom 9,3!) Tina nastavlja raditi u Drugoj gimnaziji, naglašavajući da je to čini istinski sretnom i da uživa u interakciji sa učenicima/cama. Iako je imala različite poslovne ponude, za sad ih odbija uživajući na svom radnom mjestu. Na pitanja o predrasudama o ženama u njenoj struci i kolegicama za vrijeme studija, Tina odgovara: „Dok sam studirala matematiku i informatiku imala sam jako puno kolegica. Ali, moram istaći da su me mnoge kolege znale pitati šta ja tu radim jer im svojim izgledom nisam pripadala tu. Izgledala sam drugačije od svih i po nekim standardima im nisam izgledala kao matematičarka. A na postdiplomskom studiju je bilo mnogo više muških kolega. Također, na takmičenjima vezanim za programiranje, na kojima su svake godine, uz moju pratnju, naši učenici osvajali prva mjesta na federalnim i državnim takmičenjima, te odlazili na Balkanijadu i svjetsko takmičenje bude eventualno jedna ili dvije djevojke, a sve ostalo su muškarci. U Drugoj gimnaziji postoji matematičko-informatički smjer u kojem je skoro isti broj djevojaka i momaka, ali nakon srednje škole se djevojke ipak više pronalaze u fakultetima kao što su ekonomski, jezički, pravni ili sl. Programiranjem se bavi mali broj djevojaka.“
Tina kroz cijeli razgovor naglašava mehanizme podrške koji su jako bitni za svaku osobu. „Moram naglasiti da je potrebno da nam neko blizak bude oslonac i podrška tokom upisivanja studija jer smo s osamnaest godina još uvijek jako nezreli i moramo imati ljude koji nas usmjeravaju. Iako sam sama došla iz Zenice u Sarajevo, ipak sam sve vrijeme imala ogromnu podršku ljudi oko mene zahvaljujući kojoj sam sve i uspjela. Djevojkama želim poručiti da se ne boje drugih, većih gradova i toga kako će se uklopiti, jer sve ide korak po korak.“ Pored roditelja, Tina naglašava da je jako zahvalna gospodinu Tomislavu Grizelju – ocu njenog dobrog druga koji joj je, tokom najtežih perioda života, bio drugi otac i veliki oslonac.
Za kraj Tina spominje želju da osnuje svoju informatičku firmu: „Još uvijek sam možda mlada, ali u skorijoj budućnosti to definitivno planiram uraditi. Bez obzira na tu želju ostajem raditi u školi i to ću raditi sve dok me čini sretnom.“ Djevojkama koje namjeravaju kročiti u svijet IT-a naglašava da predrasudu o IT-u kao muškom svijetu treba iskorijeniti te da to djevojke upravo svojim radom mogu postići. „Ništa nije nemoguće, sve se može stići, samo kada imate postavljen cilj“, zaključuje Tina.
