Vjerujem da nisam jedina na čijoj je listi želja posjeta Londonu. Moja sagovornica danas živi tu, ostvarujući tako jednu svoju želju. Interesovanje za IT menadžment i programiranje ju odvodi na studiranje u Veliku Britaniju, a rad i trud tokom studija do današnje pozicije na kojoj bi joj mnogi pozavidjeli.

Razgovarala: Senka Imamović

Kad počinje tvoje interesovanje za IT?

Moje interesovanje za IT počelo je još u osnovnoj školi kada smo se prvi put susreli sa predmetom informatika. Nastavlja se kroz srednjoškolsko obrazovanje gdje smo već počinjali pisati prve programe. U trećem razredu gimnazije sam se opredijelila za matematičko-informatički smjer i od tada je računarstvo uvijek ostalo u opticaju za studij.

Dvoumila si se između upisivanja Arhitektonskog i Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu? Šta je presudilo u odluci da to bude ETF?

Da, ja sam se paralelno sa obrazovanjem bavila i slikanjem tako da sam uvijek, pored tehničkih predmeta, jako voljela umjetnost i dizajn. To je uzrok prvobitne dvojbe između ta dva fakulteta, međutim nije trajala dugo. ETF je zvučao atraktivnije kada bih razmišljala šta poslije završenog fakulteta – znala sam da IT industrija jako brzo raste pa će uvijek i biti posla, čak i u našoj državi. Ljubav prema umjetnosti prerasla je u bavljenje fotografijom kao hobi, tako da ni taj aspekt nije zanemaren.

Koliko je zahtjevno bilo studirati na Odsjeku za računarstvo i informatiku?

Prva godina je bila jako zahtjevna. Svi odsjeci pohađaju ista predavanja tako da je tu uvijek par predmeta koji nisu nužno relevantni za vaš smjer. Prvu godinu je tu bilo malo više odricanja kako bih sve završila na vrijeme, a kasnije, kada se više fokusirate na svoj smjer i kada ste već upoznati sa načinom predavanja i profesorima, puno je lakše i jednostavnije nastaviti dalje.

Kao i mnogo studentica, i naših intervjuiranih IT Super Girls, i ti si volontirala u EESTECU. Šta bi izdvojila kao prednost tog angažmana?

EESTEC-u sam se pridružila na drugoj godini fakulteta kako bih stekla nova iskustva i upoznala nove prijatelje. Kao član tima sam pomogla pri organizaciji mnogih radionica, kako za studente Elektrotehničkog fakulteta, tako i akademija za studente sa drugih fakulteta. Godinu dana sam provela i u upravnom odboru našeg lokalnog komiteta gdje sam vidjela kako je voditi tako veliku organizaciju. Bilo je tu puno jako lijepih trenutaka ali ja bih uvijek izdvojila prijateljstva koja sam formirala sa našim, ali i studentima iz Evrope, i taj osjećaj kada otputuješ u neku državu, i gotovo uvijek imaš nekog ko će ti rado pokazati svoj grad ili te ugostiti u svojoj kući.

Upisala si master studij u Sarajevu. Zašto si odlučila ne nastaviti ga?

Da, upisala sam master studij u Sarajevu i sredinom drugog semestra sam odlučila da želim veću promjenu. Obzirom da je naš prvi ciklus studija bio dosta fokusiran na programiranje u različitim jezicima, ja sam željela da vidim i šta se nalazi sa druge strane tog posla. Drugim riječima, zanimalo me kako zapravo izgleda to kada firme dobiju zahtjev od klijenata da prave software, kako se odvija ta veza sa klijentom i šta se dešava nakon što je programiranje završeno. U isto vrijeme su ERASMUS stipendije bile jako popularne i ja sam odlučila ponovo krenuti u potragu za nekim novim iskustvima.

Kako si suzila izbor?

Neposredno prije apliciranja sam razgovarala sa prijateljima koji su već bili primljeni na različite programe u Evropi tako da sam i od njih dobila korisne savjete. Moj izbor su bila dva programa. Prvi između Univerziteta u Italiji, Holandiji i Švedskoj, koji je opet bio dosta fokusiran samo na programiranje, te drugi u Velikoj Britaniji koji je bio kombinacija programiranja i IT menadžmenta koji sam i izabrala.

Šta si tada zamišljala da ćeš raditi u budućnosti?

Upravo ovo što sam i spomenula ranije – ja sam željela imati širinu u svom poslu, a ne biti samo fokusirana na programiranje. Zamišljala sam to kao neki IT consulting gdje bih imala interakciju sa klijentima, analizirala njihove poslovne zahtjeve i prevodila ih u tehničke specifikacije, dok bih programiranje koristila kao način da se ti zahtjevi i realizuju.

Kako se razlikuju predavanja i koncept studija, kad uporediš taj master s onim u Sarajevu?

Master studij u Velikoj Britaniji je jako fokusiran na pojedinca i na znanje koje svako od nas želi da ponese sa sobom po završetku. Na primjer, studentima se zada jako opširna tema iz neke oblasti, a oni onda mogu da se fokusiraju na dijelove koji ih zanimaju i kojima se poslije žele baviti. Predavanja su jako interaktivna sa puno diskusija, debata i gostujućih predavača koji su uspješni poslovni ljude i dolaze da podijele svoja iskustva i jako korisne savjete.

Kako bi opisala te studentske dane?

To su dani kada jako brzo formirate sebe, ne samo kao budućeg profesionalca, nego i kao ličnost kakva želite biti. Okruženi ste ljudima sa svih kontinenata i izražavate se na drugom jeziku. Imate jako puno mogućnosti da razvijate svoje interese i sami sebi morate organizovati život daleko od kuće, porodice i dugogodišnjih prijatelja. Kroz sve te uticaje mijenjaju se vaši vidici i način na koji razmšljate, te jednostavno pronalazite i upoznajete sebe na drugačiji nacin.

U toku pisanja MA rada si počela razmišljati i o poslu i ostanku u Velikoj Britaniji. Koliko je teško bilo aplicirati za poslove i s kojim si se preprekama susrela?

Velika Britanija je vjerovatno država za koju je nama najteže dobiti radne vize u Evropi. Proces je dosta specifičan jer se britanske firme koje žele primati strane uposlenike moraju registrovati u njihovom Home Office-u, tako da je svaka radna viza povezana isključivo sa firmom koja je izdaje. Jedan od velikih izazova je što jako puno firmi nema tu registraciju, tako da sam ja od početka bila primorana aplicirati samo za velike svjetske firme gdje je konkurencija na programima za diplomce enormna.

Kompanija KPMG te pozvala na intervju koji je rezultirao i zaposlenjem. Kakvo je iskustvo bilo proći proces prvog intervjua za posao, i zašto baš biraš KPMG za prvi posao?

KPMG je jedna od četiri najveće professional services firme na svijetu i posao za koji sam ja aplicirala je tada izgledao kao ispunjenje svih kriterija koje sam ranije spomenula. Moj proces apliciranja je trajao nepuna četiri mjeseca i obuhvatao je osam različith faza uključujući online testove, intervjue, prezentacije, simulacije radnog okruženja i slično.

Koliko si već tu i možeš li opisati svoju poziciju?

U firmi sam već godinu i osam mjeseci i jako sam zadovoljna poslom i životom u Velikoj Britaniji. Radim u timu koji se bavi analizom velikih količina podataka koji dolaze iz finansijskih sistema naših klijenata. Mi im pomažemo da prepoznaju ključne rizike i probleme u njhovim poslovnim procesima, te da te procese naknadno optimiziraju i poboljšaju. To radimo tako što programiramo kompleksne skripte, kroz saradnju sa raznim timovima, kako bismo problem sagledali iz više različitih uglova, te kroz saradnju sa klijentima tokom optimizacije njihovih procesa.”

 Kako bi opisala život u Londonu?

Ja sam posao počela raditi u Birminghamu i ove jeseni sam se preselila u London. Iz firme sam imala punu podršku pri promjeni kancelarije i učinili su sve da taj administrativni dio i ne primijetim. Život u Londonu je užurban, ali jako lijep. Iako se radi puno, imate mogućnost da svoje večeri ili vikende provedete u nekim od najboljih svjetskih muzeja, pozorišta ili restorana, da uvijek vidite i iskusite nešto novo tako da nikada nije dosadno. Naprotiv, ponekad se čini da je malo vremena da doživite grad u potpunosti čak i kada živite tamo.

Koliko si zadovoljna podlogom stečenom tokom studija u Bosni?

Znanje koje sam stekla na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu mi je odlično poslužilo i tokom master studija, ali i pri zaposlenju. Vjerujem da smo imali kvalitetan nastavni kadar, i iako uvijek ima mjesta za napredak, osnova koju sam stekla je definitivno pomogla pri tranziciji u drugu državu.

Kakvi su tvoji planovi za budućnost? Da ostaneš tu ili?

Za sada nisam donijela konačnu odluku. Trudim se uživati u svakom novom izazovu, a još ćemo vidjeti šta budućnost nosi.

Po tvom mišljenju, u kakvoj su poziciji žene u IT-u, i postoji li neka razlika u odnosu prema njima u VB ili u BiH?

Mislim da je situacija iz godine u godinu bolja, u smislu da su djevojke hrabrije da se okušaju u IT poslovima, iako nažalost još uvijek postoji ta doza stereotipa da je ovo posao za muškarce. Inicijative poput ‘IT Girls’ su za svaku pohvalu jer je jako bitno da se o ovome razgovara i da se čuje glas nas koje smo već završile tehničke fakultete i bavimo se tim poslovima. Na taj način djevojčice u našoj državi mogu shvatiti da smo i mi bile u njihovoj poziciji i imale svoje nedoumice i nesigurnosti, ali da je uz rad i zalaganje sve moguće. Situacija u Velikoj Britaniji je nešto bolja, iako je i tamo zastupljenost djevojaka u ovoj industriji manja u poređenju sa muškarcima.

Da li bi, i zašto, ohrabrivala djevojčice da se bave tom strukom?

Naravno, ali samo ukoliko postoji njihov interes i znatiželja da nauče nešto više o IT-u. Svako od nas je individua sa drugačijim načinom razmišljanja i željama da nešto probamo. Ukoliko želite da naučite programiranje ili malo više o računarima i ukoliko ste spremni uložiti svoje vrijeme da nešto savladate, onda nije bitno ako neko drugi smatra da je to teško. Kao i u bilo kojem drugom poslu ili studiju, upornost i rad će vas dovesti daleko – IT nije izuzetak.